Pitate se što imam protiv Java aplikacija na Internetu?
Ovo je bio moj pokušaj da završim narudžbu i platim T-Com-u flat-rate ADSL na novom sučelju za korisnike. Tužno zar ne? Možda mi pokušavaju reći da promjenim davatelja usluga ako želim flat-rate? Ili jednostavno ne žele još 100 Kn svaki mjesec od mene?
Svaka enterprise Java aplikacija jednostavno nije dobra. Staro sučelje je lijepo radilo i tokom 5 godina koliko sam bio korisnik nekoliko puta sam bez problema mijenjao modele.
Ovaj vikend bili smo u Čakovcu na Slobodnom Festivalu 3 veoma zanimljivom druženju u Čakovcu.
Ovo je lista linkova je na neke nije moguće kliknuti jer je sladeshare strgan i lijeva/desna margina prekiraju kratke linkove na kraju:
Izgleda da me svake godine malo iznenadi, ali DORS/CLUC je i ove godine bio ponešto različit od prošle. Ako to moram svesti u jednu rečenicu: postoji određen broj ljudi u Hrvatskoj koji stvarno razumiju teme o kojima se priča na ovoj konferenciji. Jedini problem je da se zapravo svi slažemo, pa su diskusije možda premalo kritične :-)
Ove godine imali smo seriju zanimljivih lightning talk-ova od kojih sam ja održao Sve što ste htjeli znati o RFID-u a niste se usudili pitati... u 5 min.
Slijdeći dan sam pokušao zainteresirati publiku da oslobode neki komadić hardware-a. Ako vam je moje predavanje bilo zanimljivo, vjerojatno će Vam se svidjeti i predavanje sa ovogodišnjeg FOSDEM-a o tome kako je napisan Gnash (slobodan flash player).
I opet... Nemirnog duha, takav kakav valjda jesam, odlučio sam se u ovoj recesiji (sic!) na promjenu posla. Nakon više od godinu dana u CARNet-u, odlučio sam se preći u novu knjižnicu Filozofskog fakulteta u Zagrebu na posao sistemskog knjižničara.
Zašto? Pogledajte video:
Trebam li još što reći? :-)
Proizvodnja: Klub Studenata Filozofskog Fakulteta, ožujak 2009.
Danas sam na Razmjeni vještina održao maratonsko četverosatno predavanje koje je nadam se bilo donekle korisno. Nažalost, nismo stigli ući u detalje onoliko koliko bih želio, ali ako ništa drugo ponovo sam koristio pgrestraier (koji se nekako indeksira previše sporo, morati ću pogledati zašto) i još jedan zgodan projektić koji sam napisao prošle godine za studente u Zadru pg-getfeed koji je zapravo mala perl stored procedura kojim možete raditi SQL upite na RSS feedovima.
Nekako pomalo nezapaženo je prošlo vrlo zanimljivo predavanje Nicholasa Negropontea u Zagrebu. O organizaciji konferencije ne treba trošiti riječi, ali želio bih djelomično prokomentirati neke nedoumice o OLPC ideji.
Za početak zaboravite na laptop. Da, znam teško je. Ili je lijep ili ružan. Ili spor. Zaboravite na laptop. Dobro?
Ideja je promijeniti način školovanja. Negroponte očigledno to želi naročito napraviti u zemljama "trećeg svijeta" (što je, prisjetimo se malo bila i Hrvatska nekada u doba Jugoslavije) zbog toga što tamo većinom vlada još Viktorijansko poučavanje 19. stoljeća koje šibom utjeruje znanje.
Svi citati su moji sjećanja na sadržaj predavanja, a ne nikakav prijevod materijala (koji su bili snimljeni, pa se možemo nadati da ćemo ih moći nekada i pogledati).
...učenicima se do četvrtog razreda izgubi ta žar u očima koju imaju kada prvi pita dođu u školu...
To je kreativistički način podučavanja (ili poticanje istraživanja) koji se onda može vidjeti i u drugim aktivnostima koje nemaju veze sa računalima. Čuli smo primjer da djeca koja nauče programirati (program nikada ne proradi od prve!) dobiju novu vještinu debuggiranja koju onda koriste i u testovima ispravnog pisanja riječi. Njih zanima zašto su pogriješili te dvije riječi i nije im dovoljno što su sve ostale točne.
Slijedeća priča pokušava opisati situaciju na drugi način:
Postojao je narod koji nije imao pismo. U jednom trenutku vođe naroda odlučile su da treba uvesti pismo, pa su uvele po jednu olovku i svaku školu.Kako to nije urodilo plodom, odlučili su u svaku školu staviti po jedan razred koji je imao po jednu olovku na svakom stolu.
Naravno, svi znamo da je bolji način dati svakom učeniku olovku.
Dakle, sve rasprave da li je OLPC ili Asus EEE PC bolji, jednostavno promašuju cijeli cilj. Nije čak ni stvar u tome da je OLPC dva puta jeftiniji ($200 * 5 = 1000 kn) od Asusa nego jednostavno u tome da je jeftin laptop jedini način da svaki učenik dobije svoju olovku.
OLPC laptop je zapravo samo jako zanimljiva implementacija te ideje.
Zamislite sat u školi upoznavanja sa znakovima, ulicama i prostorom oko sebe:
Djeco, nacrtajte ulice oko škole i znakove koje ste vidjeli na njima (prisjetimo se, OLPC ima podršku za grupno crtanje). Nakon što su nacrtali ulice i napisali imena, može se spomenuti da je standardna orijentacija karata prema sjeveru i zašto crtamo baš tako, a onda, s obzirom da je lijep i sunčan dan, djeca mogu krenuti u obilazak škole i koristeći više OLPC-a istovremeno (zgodnim programom koji smo vidjeli koji može mjeriti udaljenosti između dva uređaja) upisati na svoje mape točne udaljenosti.
Mapa onda sama može korigirati odnose (prisjetimo se, svi OLPC-ovi su povezani tako da se mapa sama obnavlja svima) i na kraju imaju neku ideju o tome kako prostor možemo zapravo prikazati kao skicu (npr. tramvajske pruge) a različito kao mapu sa stvarnim omjerima.
Usput, naravno možemo pogledati i horizontalnu i vertikalnu signalizaciju (zebre, semafori), i npr. snimiti filmić.
Možda nisam siguran u program kojeg predmeta bi ovakav zanimljiv zadatak spadao, ali mislim da mu nedostaje samo "pametna mapa" koja bi mogla biti jednostavna aplikacija na OLPC-u. Da li čujem glasove zainteresiranih pythonaša? :-)
Samo kratka obavijest da se moje prezentacije sa konferencije nalaze na web-u: Licence (samo moj dio) i Relacijske baze podataka.
Možda zanimljivije je da je i ono u čemu ja radim prezetacije u firefox-u također raspoloživo na web-u, radi se o modificiranoj XUL aplikaciji koja je u originalu na japanskom.
Još jednom hvala svim prisutnima kojima nogometno prvenstvno nije bilo najvažnije. To su bila dva ugodna i zanimljiva dana konferencije.
Ovaj tjedan se nakon g33koskopa među razimjenjivačima vještina povela vrlo zanimljiva rasprava koja me je potakla na razmišljanje.
Kako Free Software može funkcionirati ako se zasniva u osnovi na tezi da je dijenjenje koda (znanja zapisanog u programima) dobro zbog toga jer se računa na efekte tog dijeljenja (svi napredujemo zbog posla koji su drugi ljudi napravili prije nas).
Međutim, pojavljuje se i drugi, mnogo brži efekt, a to je inflacija znanja. Znanje koje posjeduje malo ljudi, mnogo je vrednije toj grupi ljudi (npr. financijski) nego da ga podjele i čekaju "primarni" efekt napredovanja svih da bi i njima bilo bolje.
Sa jedne strane, ova rasprava bi mogla postati o altruizmu, ali ostanimo na trenutak na podučavanju: isti se problem javlja kada trebate odlučiti da li da naučite nekoga svoja specifična znanja ili da taj posao obavite sami (naročito čest problem kod raznih voditelja nečega).
Sa druge pak strane, problem "napraviti sam ili nekome dati da to napravi" može se promatrati iz različitih pogleda npr. vremena ili novaca. Ako ga gledate sa pogleda vremena (što je često slučaj u projektnim organizacijama) obično odlučujemo na temelju toga što može biti brže gotovo, dok kod novca naravno odlučujemo o tome što je jeftinije.
Dakle, ostaje nam pitanje da li čekanje primarnog efekta (napredak zajednice) ima opravdanje ako se uzme u obzir sekundarni efekt (inflacija mog specifičnog znanja).
Ta je dilema najlakše rješiva u područjima gdje su znanja jako specifična i postoji relativno malo ljudi koji se time bave: pravnici, umjetnici, razni seviseri i mehaničari su neki od primjera.
Sa druge strane, inflacija znanja u drugim područjima toliko je pogubna da potpuno odbacije dijeljenje znanja: kulinarstvno (vrhunski kuhari nikada ne zapisuju recepte!), farmaceutska industrija (sa tendencijom zaštite ideje na fiksni broj godina).
Informacijske tehnologije su, zanimljivo, zapravo podložne i jednom i drugom efektu. Cijela struka napreduje zbog razmjene znjanja (standardi su najočitiji primjer takve razmjene), dok sa druge strane mnoga područja ostaju specifična zatvornena znanja (npr. 3D grafičke kartice) koja njihovim vlasnicima omogućavaju kompetitivne prednosti kojih se ne žele odreći.
Međutim, kratka povijest informacijskih tehnologija, a u širem smislu i povijest civilizacija (pomislite na štamparski stroj) pokazuje da je dijeljenje mnogo efikasnija strategija, međutim kako preživjeti do tog trenutka je ponekad pitanje.
Po mom mišljenju, slobodan software funkcionira jer omogućava grupi ljudi (hakerima) da međusobno surađuju bez da se dešava inflacija znanja jer korisnici rezultata surađivanja (dakle, korisnici programa) ne gube ništa zbog tog surađivanja (nego, dapače dobivaju uvrštavanjem poboljšanja). To naravno ne funkcionira sa savki software koji postoji, kao što ne funkcionira baš za svaki pojedinačni primjer. Međutim, ideja je dovolno općenita da se broj pozitivnih primjera stalno širi.
Dakle, oslobađanje koda (objavljivaje pod slobodnom licencom) neće samo po sebi omogućiti sve prednosti ako ne postoji zajednica (može biti u početku i mala!) koja će prihvatiti produkt i dalje raditi na njemu (sjećate li se još Netscape Navigatora?).
Ako se pitate zašto koristi Xen, razmislite o slijedećoj priči:
Miro je hacker, jedan od posljednjih ljudi koji još uvijek razumije način na koji funkcionira ovaj novi svijet 2030.
Računala su postala sveprisutna, i zapravo je nemoguće povući crtu između "prave" stvarnosti i one koju naša osjetila primaju, bilo preko implantata ili preko stvarnih fizičkih objekata kreiranih nano-tehnologijom.
To jutro počelo je kao i bilo koje drugo. Nakon polaganog buđena, šalica kave vrlo se praktično materijalizirala u Mirovoj ruci nekoliko trenutaka nakon što je otvorio oči.
Sve oko njega, sve što vidi ili osjeća, uvelike je posljedica programiranih agenata koji marljivo rade u pozadini izvršavajući se na računarskoj matrici.
Oni upravljaju svim aspektima svijeta: od grijanja i hlađena prostorija do materijalizacije novih objekata korištenjem milijunima nano-botova u zraku.
Tog jutra osjetio je lagano peckanje na zapešću ruke što je moglo značiti samo jedno: njegov novi implantat funkcionira i pokušava mu reći da su njegovi agenti preopterećeni.
Ustajući iz kreveta, blagim pokretom ruke pretvorio je zid u veliki ekran na kojem je bilo jasno vidljivo da su njegovi agenti upravo u pokretu preko računarske matrice u potrazi za slobodnim resursima.
Do trenutka kada je progutao poslijednji gutljaj kave, peckanja je nestalo. Agenti su pronašli mirniji dio matrice u kojem je bilo dovoljno slobodnih resursa. Jednom riječi, nano-mašine koje su stvorile njegovu šalicu kave trenutno su bile kontrolirane iz dijela matrice na drugom kraju svijeta.
U svijetu u kojem su svi računarski resursi dijeljeni među mobilnim agenatima, veoma je važno da postoji mogućnost migracije programa koji se izvršavaju sa jednog računarskog resursa na drugi. Početak tog trenda vidjeli smo 2005 sa prvim slobodno dostupnim virtualizatorom koji je omogućio migraciju resursa bez prekida izvršavanja: Xen.
Xen je zapravo napravljen sa otprilike takvom vizijom, a ne kao vmware killer. Nadam se da Vam je bilo lijepo na DORS/CLUC 2006!
Pa, sve se jednom mora završiti. Tako je i sa USENIX-om. Dakle, ovo je stvarno zadnji dan. Trenutno je pauza za ručak, i mislim da ste primjetili da su moji zapisi postali kraći: sa jedne strane predavanja su interesantna, ali ne toliko da bih napisao komentar, a sa druge strane umor konferencije me polako sustiže.
Jučerašnji BoF sessioni o Linux-u su bili zgodni (pričao je Miguel de Icaza o Mono projektu (Open Source .Net za one koji neznaju o čemu pričam), čovjek ima jako smješan izgovor).
Danas sam propustio predavanje o Debian-u da bih mogao biti a predavanju o različitim low-latency načinima povezivanja clustera (Gigabit Ethernet, 10 Gigabit Ethernet, Myrinet, SCI, Quadrics i InfiniBand). Nisam sasvim siguran da ću bilo što od toga vidjeti uskoro kod nas (osim naravno Ethereneta), ali bilo je zanimljivo.
Konferencija se polako pakira (valjda zato što ljudi koji odlaze danas moraju otići iz soba do 12 sati), čak se i wireless mreža uskoro prestati raditi (uh! kako li ću to preživjeti? Pretpostavlja da ću morati platiti $10 za internet u sobi!). Sve u svemu bilo je zanimljivo i neočekivano naporno.
Sutra imam slobodan dan koji namjeravam iskoristiti da vidim barem nešto od Cambridge-a i MIT-a (valjda ću nekako uspjeti stići tamo), a onda radom zorom u nedjelju krećem na svoj 28 satni povratak (+/- 6 sati koje ću dobiti mijenjajući vremenske zone).
