Danas sam na Razmjeni vještina održao maratonsko četverosatno predavanje koje je nadam se bilo donekle korisno. Nažalost, nismo stigli ući u detalje onoliko koliko bih želio, ali ako ništa drugo ponovo sam koristio pgrestraier (koji se nekako indeksira previše sporo, morati ću pogledati zašto) i još jedan zgodan projektić koji sam napisao prošle godine za studente u Zadru pg-getfeed koji je zapravo mala perl stored procedura kojim možete raditi SQL upite na RSS feedovima.

Nekako pomalo nezapaženo je prošlo vrlo zanimljivo predavanje Nicholasa Negropontea u Zagrebu. O organizaciji konferencije ne treba trošiti riječi, ali želio bih djelomično prokomentirati neke nedoumice o OLPC ideji.

Za početak zaboravite na laptop. Da, znam teško je. Ili je lijep ili ružan. Ili spor. Zaboravite na laptop. Dobro?

Ideja je promijeniti način školovanja. Negroponte očigledno to želi naročito napraviti u zemljama "trećeg svijeta" (što je, prisjetimo se malo bila i Hrvatska nekada u doba Jugoslavije) zbog toga što tamo većinom vlada još Viktorijansko poučavanje 19. stoljeća koje šibom utjeruje znanje.

Svi citati su moji sjećanja na sadržaj predavanja, a ne nikakav prijevod materijala (koji su bili snimljeni, pa se možemo nadati da ćemo ih moći nekada i pogledati).

...učenicima se do četvrtog razreda izgubi ta žar u očima koju imaju kada prvi pita dođu u školu...

To je kreativistički način podučavanja (ili poticanje istraživanja) koji se onda može vidjeti i u drugim aktivnostima koje nemaju veze sa računalima. Čuli smo primjer da djeca koja nauče programirati (program nikada ne proradi od prve!) dobiju novu vještinu debuggiranja koju onda koriste i u testovima ispravnog pisanja riječi. Njih zanima zašto su pogriješili te dvije riječi i nije im dovoljno što su sve ostale točne.

Slijedeća priča pokušava opisati situaciju na drugi način:

Postojao je narod koji nije imao pismo. U jednom trenutku vođe naroda odlučile su da treba uvesti pismo, pa su uvele po jednu olovku i svaku školu.

Kako to nije urodilo plodom, odlučili su u svaku školu staviti po jedan razred koji je imao po jednu olovku na svakom stolu.

Naravno, svi znamo da je bolji način dati svakom učeniku olovku.

Dakle, sve rasprave da li je OLPC ili Asus EEE PC bolji, jednostavno promašuju cijeli cilj. Nije čak ni stvar u tome da je OLPC dva puta jeftiniji ($200 * 5 = 1000 kn) od Asusa nego jednostavno u tome da je jeftin laptop jedini način da svaki učenik dobije svoju olovku.

OLPC laptop je zapravo samo jako zanimljiva implementacija te ideje.

Zamislite sat u školi upoznavanja sa znakovima, ulicama i prostorom oko sebe:

Djeco, nacrtajte ulice oko škole i znakove koje ste vidjeli na njima (prisjetimo se, OLPC ima podršku za grupno crtanje). Nakon što su nacrtali ulice i napisali imena, može se spomenuti da je standardna orijentacija karata prema sjeveru i zašto crtamo baš tako, a onda, s obzirom da je lijep i sunčan dan, djeca mogu krenuti u obilazak škole i koristeći više OLPC-a istovremeno (zgodnim programom koji smo vidjeli koji može mjeriti udaljenosti između dva uređaja) upisati na svoje mape točne udaljenosti.

Mapa onda sama može korigirati odnose (prisjetimo se, svi OLPC-ovi su povezani tako da se mapa sama obnavlja svima) i na kraju imaju neku ideju o tome kako prostor možemo zapravo prikazati kao skicu (npr. tramvajske pruge) a različito kao mapu sa stvarnim omjerima.

Usput, naravno možemo pogledati i horizontalnu i vertikalnu signalizaciju (zebre, semafori), i npr. snimiti filmić.

Možda nisam siguran u program kojeg predmeta bi ovakav zanimljiv zadatak spadao, ali mislim da mu nedostaje samo "pametna mapa" koja bi mogla biti jednostavna aplikacija na OLPC-u. Da li čujem glasove zainteresiranih pythonaša? :-)

Just send a thanks to author. Really.

Quick comment is also nice. For more knowledgeable users bug reports and suggestions are of course always welcomed. I think I never actually wrote about fabulous bug report from Samuel Gélineau that I got for svn2cvs. Sorry about that.

I wrote my thanks today. Did you?

For a last week or so, we have been in Berlin (visiting 24th Chaos Communication Congress (24C3) among other things) and we stayed in Kastanienallee 77 which is really nice place.

Since we are geeks, and didn't move much out of the room (we actually covered it with various fun toys due to our excessive trips to local computer store) it seems like a logical idea to offer some of ours skills to setup audio streaming for salon bruit which is downstairs in K77. It was great fun, but setting up streaming half an hour before program, is well, optimistic :-)

Task is simple: use darkcast to encode and icecast2 to stream audio. We had know how: both Damjan and Marcell had experience with icecast streaming and Saša and me were eager to learn how to do it.

Andrea and I managed to duck-tape ethernet extension adapter between two peaces of network cable (3m and 4m) and connect it via switch to house network two floors down to street level where Cafe is, so we had network there. Problem was that stage is on the other part of the house, and setting up wireless from front (network cable limit) to stage seems like a logical solution (at that time).

Initial idea was to use Adrea's iBook (freshly re-installed with Debian unstable for powerpc) to do all the stuff. However, nasty bcm43xx wifi card first didn't want to work as access point (disabling our chance to use it as bridge between wired and wireless network using ipmasq Debian package) so we deiced to use it as darkice to catch audio, encode it to ogg and send it to server in Croatia where icecast2 server was located which streamed content to listeners.

What was the problem? iBook doesn't have audio import port! Yes, let's save 30 cents and not put audio input connector before microphone! Thanks Apple. Marcell somehow managed to find USB microphone as alternative, but at same time, Saša managed to install darkice on his ThinkPad (thanks IBM for audio input, eh...) and I used my script which just bridges ethernet and wifi connection. Somehow in same time bcm43xx driver again gave up, we decided to stick with ThinkPad for darkcast (conveniently located on top of speaker) and moved off the stage so that program can finally start.

Having done that (with just half of hour or so delay in program start because we where fiddling with stuff) we started streaming... silence. We had connected line out from mix panel to mic in on laptop, we could ssh into it and tweak alsa setting, but all we got out was silence (we even checked with arecord -F cd foo.wav on stage laptop and aplay foo.wav on local laptop to be sure that it wasn't darkice/icecast problem.

Then Damjan suggested to press space on Capture in alsamixer (we had Capture only on Mic up to that point) and magically sound appeared. So, we had working stream, and blog post above got written. Audio levels where sub-optimal (to use kind word), but first part was nearly over, so we had pause and Saša tweaked audio levels, and we changed compression setting to lower quality so we can push it through ADSL upstream more easily.

I even remembered to record stream using wget before second part started, so we'll have a listen to it after we get some sleep to see how good the quality was. We got a couple of listeners from Croatia via #razmjenavjestina IRC channel so we are hoping for some feedback also :-)

All in all, it was a lot of fun, but I will plan to write complete walk-through while installing icecast on bljak. I hope to leave one working darkice client here in K77 so that future streams can be made much more easily.

Our local Skill sharing group just moved old TamTam wiki to SocialText. Since TamTam is mostly used in Croatian's NGO organisations, rest of this post is in Croatian.

However, source code for migration tools might come useful.

Nakon prošlog vikenda u Moravicama na poznatom događaju Ništa se neće dogoditi nešto se ipak dogodilo: migrirali smo wiki na SocialText. Iako je to samo jedan dio velikog i grandioznog plana za novi site već ovako (sa ružnim izgledom) dobili smo mogućnost pretraživanja i generiranja ili korištenja RSS feedova na najzanimljivije načine.

Za one sa programerskom dušom, perl skripta koja radi migraciju je dostupna (prije nego što je pokrenete, morate promjeniti server/login/password -- ovaj u skripti ne funkcionira!).

Ovaj tjedan se nakon g33koskopa među razimjenjivačima vještina povela vrlo zanimljiva rasprava koja me je potakla na razmišljanje.

Kako Free Software može funkcionirati ako se zasniva u osnovi na tezi da je dijenjenje koda (znanja zapisanog u programima) dobro zbog toga jer se računa na efekte tog dijeljenja (svi napredujemo zbog posla koji su drugi ljudi napravili prije nas).

Međutim, pojavljuje se i drugi, mnogo brži efekt, a to je inflacija znanja. Znanje koje posjeduje malo ljudi, mnogo je vrednije toj grupi ljudi (npr. financijski) nego da ga podjele i čekaju "primarni" efekt napredovanja svih da bi i njima bilo bolje.

Sa jedne strane, ova rasprava bi mogla postati o altruizmu, ali ostanimo na trenutak na podučavanju: isti se problem javlja kada trebate odlučiti da li da naučite nekoga svoja specifična znanja ili da taj posao obavite sami (naročito čest problem kod raznih voditelja nečega).

Sa druge pak strane, problem "napraviti sam ili nekome dati da to napravi" može se promatrati iz različitih pogleda npr. vremena ili novaca. Ako ga gledate sa pogleda vremena (što je često slučaj u projektnim organizacijama) obično odlučujemo na temelju toga što može biti brže gotovo, dok kod novca naravno odlučujemo o tome što je jeftinije.

Dakle, ostaje nam pitanje da li čekanje primarnog efekta (napredak zajednice) ima opravdanje ako se uzme u obzir sekundarni efekt (inflacija mog specifičnog znanja).

Ta je dilema najlakše rješiva u područjima gdje su znanja jako specifična i postoji relativno malo ljudi koji se time bave: pravnici, umjetnici, razni seviseri i mehaničari su neki od primjera.

Sa druge strane, inflacija znanja u drugim područjima toliko je pogubna da potpuno odbacije dijeljenje znanja: kulinarstvno (vrhunski kuhari nikada ne zapisuju recepte!), farmaceutska industrija (sa tendencijom zaštite ideje na fiksni broj godina).

Informacijske tehnologije su, zanimljivo, zapravo podložne i jednom i drugom efektu. Cijela struka napreduje zbog razmjene znjanja (standardi su najočitiji primjer takve razmjene), dok sa druge strane mnoga područja ostaju specifična zatvornena znanja (npr. 3D grafičke kartice) koja njihovim vlasnicima omogućavaju kompetitivne prednosti kojih se ne žele odreći.

Međutim, kratka povijest informacijskih tehnologija, a u širem smislu i povijest civilizacija (pomislite na štamparski stroj) pokazuje da je dijeljenje mnogo efikasnija strategija, međutim kako preživjeti do tog trenutka je ponekad pitanje.

Po mom mišljenju, slobodan software funkcionira jer omogućava grupi ljudi (hakerima) da međusobno surađuju bez da se dešava inflacija znanja jer korisnici rezultata surađivanja (dakle, korisnici programa) ne gube ništa zbog tog surađivanja (nego, dapače dobivaju uvrštavanjem poboljšanja). To naravno ne funkcionira sa savki software koji postoji, kao što ne funkcionira baš za svaki pojedinačni primjer. Međutim, ideja je dovolno općenita da se broj pozitivnih primjera stalno širi.

Dakle, oslobađanje koda (objavljivaje pod slobodnom licencom) neće samo po sebi omogućiti sve prednosti ako ne postoji zajednica (može biti u početku i mala!) koja će prihvatiti produkt i dalje raditi na njemu (sjećate li se još Netscape Navigatora?).